уторак, 2. фебруар 2016.

Umetničko govno

 Nažalost. dobro ste pročitali naslov. Izgleda da je umetnost napokon poprimila svoj konačni oblik. Oblik izmeta. Daleko od toga da sam filistejac. Volim umetnost kao svaki drugi normalan čovek. Mikelanđelo, Rafaelo, Botičeli, Ticijan, to je umetnost. Priroda nam govori da kroz evoluciju dostiže najbolje verzije nas samih. Počeli smo od jednostavnih majmuna, a pogledajte nas sad. Nažalost priroda čoveka samog ne garantuje dobre rezultate.
Počeli smo od pećinskih slika. Početak kao svaki drugi. Težak. Evoluirali smo lagano u antiktnom dobu do vajarskih dostignuća. Započeli smo i slike na platnima da radimo. Zasada sve dobro. Počinje renesansa, još bolje. Svakim vekom umetnost postaje sve naprednija. Pa gde je onda problem? U modernoj umetnosti. Počeli smo da radimo umetnost za mase. Pa mi smo nekadašnje ideale Vitruvijevog čoveka sveli na najjednostavniji kič i šund. Dobro došli u moderno doba.

 Danas sve prolazi za umetnost. Nema više ikakvih standarda za ono što se može nazvati umetnošću. Pljosni tri fleke crvene i dve fleke zelene na papir. Umetnost. Uslikaj u crno belom pločnik parka. Umetnost. Jeste, neki će reći da je to jednostavno zato što ih ne razumem. Nisam dovoljno napredan da uživam u zapravo intelektualnom delu. To je slika koja predstavlja teskobu današnjeg društva da se izbori sa užurbanošću života. Ja jednostavno vidim 3 zelene fleke i jedan crveni krug. Umetnost radi umetnosti. To treba biti moto. Može i biti da jednostavno od mene beži koncept genijalnosti koji obuhvata ove naše moderne slikare. Na kraju krajeva je naravno najvažnije da li vam se sviđa delo. Ne zato što tako kaže neki udžbenik ili istoričar, već zato što u nama budi neke osećaje lepote, mira, meraka. Zato što nas ostavlja opijenima njenom lepotom. Da kažemo da je razumljivo da i te najjednostavnije fleke bude u nama osećaje, ali ovo što sam ja danas saznao da postoji ne može ikoga oduševiti.

 Bio jednom jedan italijan. Zvao se Piero Manzoni. Konceptualna umetnost. Među dela mu se ubraja balon koji je on lično naduvao. Zove se veoma genijalno Umetnikov dah, ne moram naravno spominjati da je to bilo prodavano za stotine tadašnjih dolara. Tih šezdesetih prosečna plata je bilo tih nekoliko stotina dolara. Piero Manzoni u jednom momentu dobiva jednu genijalnu ideju. On shvata da će ljudi da kupe sve što on stvori. Da li bi kupili i govna? Izgleda da bi. Verujte u ovo,
nisu ovo ikakve vesti sa satiričnog sajta. Otac ovog mladog umetnika mu je u nekoliko prilika rekao da je njegova umetnost isto što i govno. To je umetnika inspirisalo. Reče on svojim prijateljima dajte mi konzervu, ima da se iserem u nju. Ovo delo moderne umetnosti biva nazvano Umetnikovo govno. Apsolutna je bila pomama za ovim. Svaka konzerva je sadržavala 30 grama umetničkih fekalija. Cena? Prava sitnica. Onoliko koliko je gram zlata trenutno na svetskoj berzi, toliko je i gram ove umetnine.

 Naravno, čućemo priče kako ovo stvarno biva umetničko delo. Ovo predstavlja kritiku trenutnog stanja u umetnićkom svetu. To je šala, parodija umetnine, kritika kiča i šunda i otpada koji oni stvaraju. To će reći svi kritičari.  Njihova prava vrednost tek postaje očigledna. Od 90 komada koji su stvoreni, čak 5 komada je završilo u aukcijskim kućama u zadnjih 10 godina. Cena? Malo veća nego šezdesetih. U proseku između 100 i 200 hiljada evra. Mnogi će reći da je to sitnica za takvo umetničko delo. U jednom se samo slažem. Cena jeste jeftina. 100 hiljada evra za dokaz da je finalni oblik moderne umetnosti govno? I više nego jeftino.

Нема коментара:

Постави коментар